NK “Jedinstvo” Sveti Križ Začretje

Objavio | veljača 4, 2011 u 9:09 pm | Nema komentara | Sport | Tagovi: , , ,

Kratka povijest nogometnog kluba “Jedinstvo” Sveti Križ Začretje

Ovaj osvrt na prošlost športa, prvenstveno nogometa u Sv. Križu Začretju napisan je na osnovi skromne dokumentacije i usmenih kazivanja učesnika ili promatrača važnijih događaja.

Prvo spominjanje nogometne lopte u Sv. Križu Začretju seže u 1928. godinu kad je mjesni trgovac i veliki mecena športa i umjetnosti u mjestu, gospodin Slavko pl. Davila, donio u mjesto kožnatu napuhanu loptu i omogućio mladima da se njome poigraju. Sam gospodin Davila bio je gorljivi navijač “Građanskog” iz Zagreba i rijetko je koju utakmicu u Zagrebu propustio da je ne pogleda. Imao je dva sina, Slavka i Đuku, koji su vrlo aktivno učestvovali u aktivnostima mlade inteligenciji okupljene na svetokriškom “pijacu”. Na tom relativno malom prostoru ,”pijacu”, rasla su u istoj generaciji tridesetih godina prošlog stoljeća dva buduća liječnika, dva profesora, jedan inženjer, dva agronoma, dvije učiteljice, dva pilota, jedan veterinar, jedan magistar farmacije, student trgovačke akademije, pravnik, dva likovna umjetnika, umjetnička krojačica i jedna buduća završena učenica ženskog liceja u Beču i niz starijih obrazovanih ljudi.

U tom ozračju nogometna lopta “krenula je s centra” na veselje mladeži, ali i uz velika protivljenja odrasle gospode, igri kojoj je prvi prostor bio upravo na trgu ispred crkve. Na tom se prostoru “nabijala” lopta na “gol” koji su činila dva kestena ispred crkvenih vrata. Česta udaranja lopte u crkvena vrata nisu naišla na simpatije odraslih, ali veselju mladeži što mogu udarati tu okruglu “čaroliju” nije bilo kraja.

Prema kazivanju svetokriške nogometne legende Franje Krsnika prvi ozbiljniji nogometaši u Sv. Križu bili su 1933. godine: Dragutin Smole (sin trgovca, diplomirani pravnik), Stjepan Pažameta, pilot, Vinko Šturman iz Pačetine, farmaceut, Božo i Branko Sinković, profesori, Josip Krznar, sin stolara Mirka, kasnije željeznički činovnik, Mile i Milan Brkljačić, trgovački pomoćnici kod trgovca Davile, Stjepan Vorih (zvonarov Štefek), Slavko Davila (Cina), internist-liječnik. Prve utakmice na tadašnjem sajmištu (na mjestu gdje je sada Zadružni dom) organizirale su se od 1937. do 1941. godine s Mihovljanom, Bedekovčinom, Mačem i Krapinom. Najčešće su ih organizirali učitelji od kojih su neki i sami bili aktivni igrači.

Uoči Drugog svjetskog rata osjetila se potreba za ozbiljnijom organizacijom športa u Sv. Križu Začretju pa je grupa mladih entuzijasta predvođena Mirkom Krsnikom (najstariji od četvero braće iz obitelji Krsnik) prišla pisanju Pravila kluba radi registracije. Pravila su napisana i umnožena zahvaljujući spomenutom Mirku Krsniku i općinskom službeniku Ivanu Grozaju. Klub je registriran 1.VII.1941. godine u Ministarstvu udružbe i športa. Klub je bio registriran pod imenom ZAŠK – Začretski akademski školski klub. Tko je bio predsjednik, tajnik ili član Upravnog odbora nije poznato, jer je početkom rata i masovnim odlaskom mladih ljudi u vojsku privremeno zamro rad kluba.
Kao igralište bilo je odabrano sajmište na prostoru sadašnjeg zadružnog doma. No tu su se pojavile neke poteškoće koje su tadašnji entuzijasti rješavali na različite načine. Na samom središtu sajmišta rasla su tri kestena, koja su u prvim nastupima zadavala velikih poteškoća. Kad se lopta zadržala na kestenu, došlo je do privremenog prekida utakmice, dok se drvom ili kamenjem lopta nije “skinula” sa stabla. Odobrenjem općinskih vlasti kesteni su posječeni. Još je nekoliko voćaka bilo na igralištu, a one su “milom” (odobrenjem vlasnika) ili “silom” (eksplozivom) maknute pa je u jesen 1945. godine igralište bilo spremno. Za vrijeme II. svjetskog rata odigrano je nekoliko prijateljskih utakmica, a domaća se momčad sastojala pretežno od njemačkih ili talijanskih vojnika stacioniranih u dvorcu.

Nakon II. svjetskog rata i povratka većine mladih Svetokrišćana svojim kućama, 7.listopada 1945. godine u hodniku gostionice gospođe Milice pl. Wackerl (sadašnja zgrada Poljoprivredne zadruge na trgu u kojoj je prodavaonica robe potrebne za poljoprivredu), osnovano je “Omladinsko fiskulturno društvo RADOST”. Na taj način nastavljen je rad nogometnog kluba u Sv. Križu Začretju. Prvi predsjednik društva bio je devetnaestogodišnji Franjo Krsnik, svetokriška športska legenda. Za tajnika je bio izabran dvadesetjednogodišnji Zvonimir Cizel, najbolji organizator društvenog života Svetog Križa, a blagajna je povjerena dvadesetgodišnjem Branku Lamotu Slovencu, koji je za vrijeme rata bio u našem mjestu u izbjeglištvu. Kasnije je bio predsjednik Vrhovnog suda Slovenije.

Nabrojiti ću prve poslijeratne nogometaše koji su na sajmištu – igralištu počeli igrati prijateljske utakmice, obnavljajući već stečene prijateljske odnose s klubovima iz okolice. Najstariju generaciju nogometaša sačinjavali su uglavnom dvadesetogodišnjaci: Juraj-Đuka Lovrenčić (sigurno najbolji vratar kojeg je naše mjesto imalo), Ivan i Franjo Krsnik (dvojica od trojice braće-nogometaša), Zvonimir Cizel (jedan od dvojice braće-nogometaša), Petar i Vilim Kučko (prva dvojica od četvero braće-aktivnih nogometaša), Janko Fučkar, Branko Gorički, Vlado Profeta -Singer, Tono i Karlo Petračija (braća koja su živjela u Zagrebu, a potječu iz našeg mjesta; Tono je kao mladac bio junior “Građanskog” iz Zagreba.), Ivan Đurkin, Mato Strukić (mjesni zubar), Vlado Dobec (učenik Srednje poljoprivredne škole u Začretju – iz Ludbrega), Branko Knez (kasnije poznati trener prvoligaških klubova). Logistiku kluba vodio je tajnik “svih vremena” Franjo Kvež, a stare dresove i kopačke u Zagrebu je posuđivao kod NK “Poštara” i donosio svake subote Mirko-Imbra Kučko (najstariji brat nogometaša iz obitelji Kučko, ali sam nije igrao). Svu opremu je prala i uređivala te hranila nogometaše-goste iz Zagreba, gospođa Terezija Cizel (majka igrača i organizatora Zvonimira-Zune Cizela i brata mu Željka-Cicmila).

Već 1946. godine obustavljeno je aktivno igranje nogometa jer se na tadašnjem sajmištu počeo graditi zadružni dom. Međutim, šport nije zamro, već je došlo do preorijentacije, pa se počela igrati odbojka (koju je donio Franjo Krsnik s jedne radne akcije). Intenziviralo se igranje stolnog tenisa (koji se igrao i prije Drugog svjetskog rata), vježbale su se neke lakoatletske discipline (bacanje koplja, kugle, bombe, skok u dalj). Zimi je bilo vrlo masovno skijaško trčanje. Nadolazeća generacija počela je igrati nogomet u Krapini. Tu su, pod vodstvom profesora tjelesnog odgoja u gimnaziji, gospodina Ivana Juraka, počeli igrati kao juniori Franjo-Fricko Bakliža, Ladislav-Lacek Sirovec, Antun-Tonek Kučko (gimnazijalci) i Slavko-Ralja Mihovilić. U Samoboru je kao učenik Škole za automehaničare počeo igrati Ivan Kučko (najbolji igrač svih vremena, jedini koji je kao dvanaestogodišnji dječak 1945. godine odigrao utakmicu za prvu momčad “Radosti” protiv Krapine i postigao zgoditak!). Za prvu momčad “Zagorca” iz Krapine, u vrijeme kad se zbog nepostojanja igrališta u Sv. Križu (od l946. do 1950.) nije igrao natjecateljski nogomet, igrali su Franjo Krsnik (najsvestraniji i jedan od najboljih športaša-posebno nogometaša Začretja), Juraj-Đuka Lovrenčić i Slavko-Mecan Krsnik, dok je za Zabok nastavio igrati Željko Cizel.

U proljeće 1950. godine velika grupa športaša iz Začretja predvođena Zvonimirom Cizelom, Franjom i Slavkom (Mecanom) Krsnikom te neumornim tajnikom Franjom Kvežom donijela je odluku i stvorila uvjete (igralište) za nastavak rada Nogometnog kluba “Radost” Sv. Križ Začretje. Igralište je uređeno na dvije privatne livade na mjestu gdje su sada izgrađene kuće Mirka Lovrenčića, Juraja Mraza, Edija Roškara. U proljeće 1950. godine na tom igralištu odigrana je prva prijateljska nogometna utakmica između obnovljenog kluba “Radost” i nogometaša iz Bedekovčine. Rezultat je bio 2:1 za domaćine, a sljedeće nedjelje igrala se uzvratna utakmica u Bedekovčini. Na igralištu je svirala limena glazba iz Ciglenice uz prisustvo oko 300 gledatelja. Prema mom sjećanju sastav je bio sljedeći: Juraj (Đuka) Lovrenčić, Petar Kučko, Vilim Kučko, Zvonimir Cizel, Željko Cizel, Ladislav Sirovec, Antun Kroflin, Franjo Bakliža, Ivan Kučko, Franjo Krsnik i Antun Kučko. Mislim da je oba gola za “Radost” postigao Ivan-Ivek Kučko.

Klub je u jesen uključen u prvenstvo i kup natjecanje, na kojem je već 1951. godine postigao najveći uspjeh do danas. Igrao je kup utakmicu u Prelogu kao pobjednik Varaždinskog nogometnog saveza za ulazak među 32 kluba u tadašnjoj Jugoslaviji. Na putu do finala pobijeđen je Zabok i Veliko Trgovišće u Začretju te Oroslavje i Ivanec u gostima. Utakmica u Prelogu izgubljena je s 3:2 nakon vodstva “Radosti” od 2:0. Utakmice je igrao uglavnom isti sastav i to: Jurica Lovrenčić (nasljednik svog legendarnog prezimenjaka Đuke), Petar Kučko, Zvonimir Cizel, Milan Hajdek, Janko Fučkar, Ladislav Sirovec, Antun Kroflin, Franjo Bakliža, Ivan Kučko, Franjo Krsnik i Antun Kučko.
Na godišnjoj skupštini 1952. godine, klub je dobio današnje ime “Jedinstvo”, ime koje je odgovaralo odnosima u klubu i mjestu.

Mnogo je igrača prodefiliralo našim igralištem na kojem je jednu utakmicu 1952. godine kao gost igrao i Željko Matuš – krapinski gimnazijalac – osvajač zlatne olimpijske medalje 1960. godine u Rimu. Već slijedeće godine nastaju nove teškoće kluba zbog igrališta. 1953. godine morali smo zemljište vratiti vlasnicima, pa smo pola sezone opet pauzirali. Međutim, Poljoprivredna zadruga mjesta ustupila nam je vrlo loš i podvodan teren u blizini groblja, na mjestu nekadašnje ciglane, iako smo molili za teren na kojem je igralište danas. Uz velike napore uredili smo kako-tako teren i počeli redovna natjecanja.

Novi potres klub je doživio 1976. godine kad su ga iznenada napustila devetorica registriranih igrača koji su osnovali NK “Vatrogasac” u nedalekoj Brezovi. Samo zahvaljujući dvogodišnjem radu s juniorima, klub je uspio uz pomoć trojice iskusnih igrača (Ivana-Šlipi Klicara, Ivana-Buljde Majseca i Ivana-Hambe Kranjčića) opstati i spasiti se rasformiranja. Na igralištu “kod groblja” igralo se do 1978. godine. Klub potpomognut SIZ-om za fizičku kulturu općine Zabok, Poljoprivrednom zadrugom Začretje i mnogim privatnim prijevoznicima i drugim obrtnicima uspijeva izgraditi igralište gdje je ono i danas. Igralište je otvoreno 19.8.1978. godine. Glavni nosilac i organizator izgradnje bio je direktor Osnovne škole u Sv. Križu Začretju gospodin prof. Slavko Sinković, potpomognut s nekoliko entuzijasta u mjestu i izvan njega. Upornost je donijela rezultate jer su nevjericu u uspjeh izgradnje novog igrališta izrazili i poneki utjecajni mještani.
slika1

Bolji uvjeti rada iznjedrili su jednu novu kvalitetnu generaciju nogometaša. Evo te najbolje generacije pod vodstvom Slavka Krsnika – Mecana, nakon što su kao vrlo uspješni juniori postupno prešli u seniorski sastav: Mladen-Krep Krepelnik, Stjepan-Šćure Šćuric, Stjepan-Šime Kuhar, Stjepan-Gringo Jurina, Branko-Ćup Zubić, Božidar- Galjego Kučko, Stjepan-Krojf Merkaš, Krešo- Komarec Belina, Mladen-Lovro Lovrenčić, Vlado- Mejo Majsec i Dragutin-Sunte Suntešić.

Trenera je bilo vrlo mnogo, ali prvi s tim statusom bio je gospodin Slavko Biljan, mjesni učitelj. Do tada su treninge vodili stariji igrači – Franjo Krsnik i Zvonimir Cizel. Jedno vrijeme nogometaše je trenirao, ali ne i vodio na utakmicama, gospodin Fresl iz Samobora. Nakon njega je trener bio Franjo Krsnik koji je u međuvremenu prestao igrati nogomet. Nakon toga na tom se mjestu smjenjuju Branko Kučko, Slavko Krsnik, Antun Kučko, Miroslav Šćuric, Josip Šafarić, Branko Semov, Mika Roginić, Antun Jurina, Tomislav Polanović, Franjo Kučko i Mladen Fuček. U nedostatku evidencije možda je netko i ispušten pa se zbog toga ispričavam.

Prvi predsjednik kluba bio je Franjo Krsnik. Vrlo se mnogo mještana izmijenilo na mjestu predsjednika kluba, koji su u raznim situacijama kraće vrijeme preuzimali i vodili klub. Značajni doprinos u vođenju kluba dao je Stjepan Šćuric s vjerojatno najdužim predsjedničkim stažom. Najuspješniji predsjednik bio je prof. Slavko Sinković, zatim su predsjednici bili Željko Košutić, Josip Tušek, Stjepan Merkaš i Stjepan Kuhar. Nakon prvog tajnika Zvonimira Cizela tu je funkciju najdulje i najuspješnije vodio Franjo Kvež. Tajnici su bili i Franjo-Franek Kuhar, Ivan Kranjčić, a sada tu funkciju obavlja Branko Ciglenečki.
slika2

Za povijest kluba vrlo je važno vođenje i čuvanje evidencije o rezultatima natjecanja, igračima, trenerima, rukovođenju klubom, uspjesima i poteškoćama. Uspoređujući rezultate ranijih generacija motiviramo sadašnje generacije za postizanje što boljih rezultata. Učimo ih i na koji način prevladati sve poteškoće (financijske, kadrovske, generacijske) s kojima se susrećemo u životu i radu kluba.

Antun Kučko/Stjepan Kuhar

  • Facebook
  • MySpace
  • Google Bookmarks
  • Twitter
  • Yahoo! Bookmarks

Comments are closed.